Cjenovna diskriminacija predstavlja različitu naplatu cijena kupcima. Ona se pojavljuje u tri stupnja. Bez obzira koji od tri stupnja primijenili cilj je pridobivanje potrošačevog viška. Prvi stupanj u stvarnosti je teško ostvarivo jer je potrebno poznavanje savršenih informacija za svakog pojedinačnog kupca kako bi se pridobio njegov višak. Drugi stupanj odnosi sa na ono s čime se široka masa najčešće služi a to su kartice lojalnosti, iskorištavanje bonova, popusti na količinu i slično. Kod posljednjeg stupnja cjenovne diskriminacije različita se cijena naplaćuje različitoj grupi kupaca, pa tako primjerice studenti ili umirovljenici kao potrošači s nižom platežnom moći iskorištavaju posebno definirane cijene. S pravne strane gledano svaka diskriminacija cijene nije nužno i zlouporaba jer se pomoću nje postiže efikasna tržišna utakmica. Zlouporabom se smatra kada vladajući poduzetnik iz subjektivnih razloga odluči primijeniti diskriminaciju cijena i time ugroziti svoje konkurente. Prema istraživanju cjenovne diskriminacije polovica ispitanih zbog utjecaja cjenovne diskriminacije troši više od predviđenog i na taj način svoje viškove generira kao dodatan profit poduzetnika.