| Abstract | Sredinom 15. stoljeća, svjetska sila u nastajanju, Osmansko Carstvo, izašla je iz razdoblja interregnuma, jača nego ikad. Svojom odlučnom i sudbonosnom pobjedom nad križarima kod Varne 1444., godine, zauzimanjem Carigrada 1453. te daljnjim prodorom prema zapadu, Osmanlije će se nametnuti kao najopasniji protivnik kršćanstva i pokrenuti događaje koji će temeljito promijeniti sliku svijeta u nadolazećim stoljećima. Osim vojne komponente, za osmansko je napredovanje i uspon bio iznimno važan islamski način shvaćanja države i nečega što bi se moglo nazvati „osmanskom diplomacijom“ iz čega slijedi njihov stav prema svemu zapadnome, uključujući i shvaćanje diplomacije, kao inferiornome. Nasuprot osmanskoj, odnosno islamskoj filozofiji i diplomaciji, stajala je kršćanska, predvođena Svetom Stolicom i Ugarskim kraljevstvom. U središtu sukoba koji će odlučiti tko će imati prevlast na jugoistoku Europe, u sukobu kršćanstva i islama, Zapada i Istoka, sukobu u kojem će diplomacija, odnosno politika pokazati svoje drugo, sebično lice, naći će se Bosna predvođena nesretnim kraljem Stjepanom Tomaševićem, kraljem koji se uključio u igru koja je već bila pred završetkom. Kraljevina Bosna sredinom 15. stoljeća bila je nestabilno područje, vjerski i politički podijeljeno, kraljevstvo u kojemu kralj nema vlast nad svojim podanicima, u kojem gotovo da i ne postoji riječ „odanost“. Dodavši svemu tome stoljetno nastojanje Budima da pripoji, ukoliko treba i silom, bosansku krunu ugarskoj s jedne strane,te Osmanlije i njihov nezaustavljiv uspon kojim Bosna postajenjihov neposredni susjed s druge strane, postaje jasno kako se bosanski kraljevi nalaze između „turskog čekića i ugarskog nakovnja“. Trenutak kada su kralj Bosne, Stjepan Tomaš i herceg sv. Save, Hrvoje Vukčić shvatili da međusobni sukobi dodatno guraju zemlju u kaos, te je čin njihovog pomirenja, koje neće biti dugoga vijeka, došao prekasno. Čak niti pokušaj sjedinjenja sa Srpskom despotovinom kroz ženidbu bosanskog prijestolonasljednika i srpske princeze dovesti će samo do dodatnog pogoršavanja situacije, što će iskoristiti sultan Mehmed II. Osvajač. Sultan koji je pokorio Konstantinov grad započeo je nesretno svoju vladavinu tijekom križarskoga pohoda predvođenog ugarsko-poljskim kraljem Vladislavom Jagelovićem. Situaciju je spasio njegov otac Murad koji je porazio križarsku vojsku. Iako detroniziran dva puta, Mehmed je sebe vidio kao novog Aleksandra te je Osmansko Carstvo podigao iz regionalne u svjetsku silu. Kada je na red došla Bosna, njome je vladao Tomašev sin, Stjepan Tomašević, posljednji bosanski kralj. Garancija koju je Stjepan Tomašević dobio od ugarskoga kralja Matijaša Korvina i papinskoga legata Nikole Modruškoga, navele su ga da izazove bijes Mehmeda, a na taj način da sam sebi uredi i pripremi stratište. U trenutku najveće opasnosti i unatoč danom obećanju pomoći ugarskoga kralja nije bilo, bosanski je kralj ostao sam. Na neki izvrnut, nesretan način povijest se ponovila, pa je „Aleksandar“ obezglavio „Gordijski čvor“ i postao vladarom Bosne. Iako je prethodno dao obećanje, Korvin nije pritekao Tomaševiću u pomoć, već je iskoristio vjersku situaciju u Bosni u svoju korist navodeći kako je Bosna izdana prije nego je on stigao doći u pomoć. No, kada se prašina slegla, a osmanski se sultan povukao s vojskom iz Bosne, Korvin je krenuo u protuudar i „oslobođene“ dijelove Bosne priključio Ugarskoj. |
| Abstract (english) | In the middle of the 15th century, the emerging world power of the Ottoman Empire arose from the period of interregnum, stronger tha never. With it's decisive and fatal victory over the Crusaders in Varna in 1444, by occupying Constantinople in 1453 and further propagation towards the West, the Ottomans imposed as the most dangerous opponent of Christianity and set motion to events that will radically change the image of the world in the coming centuries. In addition to the military component, for Ottoman progression and a scension, extremely important was Islamic way of understanding the state and socalled "Ottoman diplomacy", from which their attitude towards the West, including the understanding of diplomacy, was conducted as dealing with inferior. Opposite to Ottoman, or Islamic, philosophy and diplomacy was Christian, led by the Holy See and the Kingdom of Hungary. In the center of the conflict that will decide predominance over southeastern Europe, in the conflict between Christianity and Islam, between the West and the East, the conflict in which diplomacy and politics shown their second, selfish face, we find Bosnia, headed by the unlucky King Stjepan Tomašević, who joined the game that was already at the end. The Kingdom of Bosnia in the middle of the 15th century was an unstable area, religiously and politically divided, a kingdom in which the king has no power over his subjects, where word "loyalty" is almost nonexistant. Including centuries-old efforts of Buda to annex, by force, if necessary, Bosnian Crown to Hungary, on one side, and the Ottoman Empire's unstoppable ascent which brings Bosnia to their immediate neighborhood, on the other side, it becomes clear that the Bosnian kings are located between "Turkish hammer and Hungarian anvil". The moment when the King of Bosnia, Stjepan Tomaš, and the prince of St. Sava, Hrvoje Vukčić, realized that mutual conflicts push the country further into chaos, the act of their reconciliation, which will not last long, came too late. Even the attempt to unite with Serbian Despotate, through the marriage of the Bosnian prince and the Serbian princess will only lead to further deterioration of the situation, which will be exploited by Sultan Mehmed II. the Conqueror. The Sultan that conquered Constantine's citya rose to power in an unfortunate moment, during the crusade campaign led by the Hungarian-Polish king Vladislav Jagelović. The situation was reversed by his father, Murad, who defeated the Crusader army. Although dethroned twice, Mehmed saw himself as a new Alexander and elevated the Ottoman Empire from regional to world power. When he turned towards Bosnia, it was ruled by Tomaš' son, Stjepan Tomašević, the last Bosnian king. The guarantee that Stjepan Tomašević received from King Matijaš Korvin and from the papal legate Nikola Modruški, provoked Mehmed's anger, and trough that, his own demise. At the time of the greatest danger, despite the promised help from the king of Hungary, the king of Bosnia remained alone. In some mischievous, ill-fated way, the history was repeated, so "Alexander" overwhelmed the "Gordian knot" and became the ruler of Bosnia. Although he had promised help before, Korvin did not came to help Tomašević, but used the religious situation in Bosnia to his advantage, citing that Bosnia was betrayed before he could have come to help. But when the dust settled down, and the Ottoman sultan withdrew with an army from Bosnia, Korvin set off on a counter-attack and joined the "liberated" parts of Bosnia to Hungary. |
