Ovaj diplomski rad bavi se pojmom i definicijom storytellinga kroz razne aspekte zapošljavanja zaposlenika i edukacije na fakultetima. Naime, storytelling ne predstavlja pomodni novokreirani pojam koji nema nikakvo konkretno definirano značenje, već predstavlja alat kojim se čovjek služi od davnih vremena. Tehnika pripovijedanja (eng. storytelling) najjednostavnije se može definirati kao vještina pričanja priča koja potiče različite upotrebe narativa, od usmenog pripovijedanja sve do digitalnog pripovijedanja koje se oslanja na virtualno uranjanje u multisenzornu i insceniranu okolinu. Preko teorijske podloge i kriterija rad se proteže na konkretne primjere unutar područja zapošljavanja na radnom mjestu i edukacije na fakultetima gdje se pritom u fokus stavlja istraživanje kojim se ispituju stavovi zaposlenika o storytellingu i sama važnost istog prilikom zapošljavanja zaposlenika, te važnost i stavovi studenata o storytellingu prilikom provedbe edukacije na fakultetima od strane profesora. Za daljnje istraživanje korištena je anketa kojim se nastojalo saznati stavove zaposlenika i studenata. Zaključno valja reći kako storytelling ima veliku ulogu u gotovo svim sferama ljudskog života, pa tako i ovim prethodnima. Priča je čovjeku prirodan alat, duboko ukorijenjen u ljudsku podsvijest stoga ne čudi kako upravo storytelling danas, tisućama i tisućama godina kasnije, i dalje daje najbolje rezultate na brojnim komunikacijskim područjima.