| Abstract | Cilj završnog rada "Scenska lutka i dijete predškolske dobi" jest stvoriti cjelovit pregled ključnih spoznaja koje se odnose na upotrebu lutaka i lutkarskih elemenata u kontekstu rada s djecom. Zaključak je da lutka često služi kao posrednik između djece i odraslih. Povijest lutkarstva započinje na Dalekom istoku, šireći se iz Indije prema Kini, Japanu, Javi, staroj Grčkoj i na kraju u Europi.
Lutke se klasificiraju kao: marionete (lutke na koncima) i ručne lutke (kao što su štapne, ginjol lutke i lutke zijevalice) i razlikuju se po materijalu, načinu izrade i načinu animacije. Također, lutka može biti bilo koji predmet koji se može pokretati kad ga uzmemo u ruke.
Uloga lutke u poticanju emocionalnog, socijalnog i spoznajnog razvoja djeteta je vrlo važna. Lutka pomaže djetetu da se osjeća ugodno u nepoznatu okruženju i olakšava komunikaciju s odgojiteljima. Dijete kroz igru s lutkom lakše spoznaje sebe i stvara pozitivnu sliku o sebi. Također, aktivnosti kao što su odijevanje i hranjenje lutke potiču samostalnost kod djeteta i olakšavaju mu uključivanje u mnoge socijalne situacije. Djeca također razvijaju socijalne vještine kroz zajedničku izradu i igru s lutkama.
U terapeutskom smislu, lutka pruža djetetu priliku da obradi svoje osjećaje prema važnoj osobi s kojom je emocionalno povezano. Lutka tako pruža fizičku i emocionalnu sigurnost te omogućuje djetetu veću slobodu izražavanja. Lutkom dijete može izraziti svoju agresiju ili ljubav bez straha od kažnjavanja ili odbijanja. Lutka također olakšava razumijevanje djeteta, obnavljanje ili izgradnju odnosa s njim.
Usporedbom lutke i čovjeka, primjećujemo da lutka može simulirati sve što i čovjek, dok čovjek ne može reproducirati sve što može lutka. Lutka ne stari i uvijek zadržava nepromijenjen izraz lica, nikada ne gubi osmijeh s lica. Također, lutka često sudjeluje u međuljudskim interakcijama, a zbog emocionalne povezanosti koju dijete razvija prema njoj, njene poruke imaju dublji utjecaj na dijete nego poruke odraslih osoba. |
| Abstract (english) | The aim of this thesis is to provide a comprehensive overview of key findings related to the use of puppets and puppetry elements in the context of working with children. The conclusion is that the puppet often serves as an intermediary between children and adults. The history of puppetry begins in the Far East, spreading from India to China, Japan, Java, ancient Greece, and eventually to Europe.
Puppets are classified as marionettes (puppets on strings) and hand puppets (such as stick puppets, glove puppets, and yawning puppets), differing in materials, construction methods, and animation techniques. Additionally, a puppet can be any object that can be manipulated when held in one's hand.
The role of a puppet in promoting the emotional, social, and cognitive development of a child is significant. The puppet helps the child feel comfortable in unfamiliar surroundings and facilitates communication with caregivers. Through play with puppets, children better understand themselves and develop a positive self-image. Furthermore, activities such as dressing and feeding the puppet encourage independence in the child and ease their participation in various social situations. Children also develop social skills through collaborative puppet-making and play.
In a therapeutic sense, the puppet provides a child with the opportunity to process their feelings towards a significant person with whom they are emotionally connected. The puppet offers physical and emotional security, allowing the child greater freedom of expression. Through the puppet, a child can express aggression or love without fear of punishment or rejection. The puppet also facilitates the understanding of the child, the renewal or construction of a relationship with them.
Comparing the puppet to a human, it is observed that the puppet can simulate everything a human can do, whereas a human cannot replicate everything a puppet can. The puppet does not age and always maintains an unchanged facial expression, never losing its smile. Additionally, the puppet often engages in interpersonal interactions, and due to the emotional connection a child forms with it, its messages have a deeper impact on the child than those of adults. |
