Cilj istraživanja: cilj ovog rada je utvrditi vrednuju li bolesnici s amputiranim ekstremitetom kvalitetu života drugačijom nakon provedene rehabilitacije te utječe li dob na kvalitetu života kod bolesnika sa amputiranim ekstremitetom. Metode istraživanja: provelo se je presječeno istraživanje (cross-sectional) pomoću anonimnih anketnih upitnika kojim se je istraživala procjena kvalitete života bolesnika sa amputacijom ekstremiteta prije i nakon provedene rehabilitacije. Ankete su se provodile na bolesnicima koji su se liječili na odjelu za stacionarnu rehabilitaciju, uzorak je bio ciljani/prigodni i sastojao se od 50 bolesnika koji su imali jedan ili više amputiranih ekstremiteta. Bolesnici su ispunili originalni anketni upitnik koji je bio osmišljen upravo za ovo ispitivanje, u dva navrata, po dolasku na stacionarnu rehabilitaciju i nakon završetka tretmana. Prvi dio upitnika (maksimalno deset pitanja) odnosio se pretežito na demografske podatke kao dob, spol i obrazovanje, te na dodatne informacije o dostupnosti psihološke pomoći i suportivnog sustava čiji se utjecaj prati na ishod ovog upitnika. Ostatak upitnika tražio je od ispitanika da procijene svoju kvalitetu života i zadovoljstvo održavanjem kvalitete života nakon amputacije donjih ekstremiteta. Rezultati su se prikazali tablično i grafički koristeći alate kao što su programi MS Word 2010 za obradu teksta i MS Excel 2010 za prikaz statističkih podataka. Rezultati: istraživanje naglašava dominaciju starijih osoba, posebno onih iznad 75 godina. Osim toga, postoji i značajna disproporcija među spolovima, gdje su muškarci čine veliku većinu. Većina ispitanika ima srednju razinu obrazovanja (74%), što može ukazivati na specifične obrazovne i socijalne faktore koji utječu na percepciju kvalitete života. Osnovno obrazovanje ima 8% ispitanika, više obrazovanje 10%, a visoko obrazovanje također 8%. Nadalje, velika većina ispitanika je u braku (80%), dok su ostale kategorije znatno manje zastupljene: slobodan/slobodna 4%, u vezi 0%, razveden/razvedena 4%, udovac/udovica 12%. Rezultati također pokazuju da je velika većina ispitanika prije amputacije nije koristila psihološku pomoć (96%), velika većina ispitanika (92%) ima suportivni obiteljski ili prijateljski sustav, što može igrati ključnu ulogu u procesu rehabilitacije i prilagodbe na život nakon amputacije. Iz prikazanih rezultata može se zaključiti da stariji ispitanici (71 godina i više) općenito ocjenjuju svoju kvalitetu života nakon amputacije nižom ocjenom (aritmetička sredina 6) u usporedbi s mlađim ispitanicima (51-70 godina) koji su dali višu ocjenu (aritmetička sredina 8). Prije rehabilitacije, većina bolesnika izrazila je nezadovoljstvo s kvalitetom svog života, s većinom davanja nižih ocjena. Slična je situacija bila i s percepcijom sposobnosti za obavljanje svakodnevnih aktivnosti. Emocionalna stabilnost također je bila narušena kod većeg broja ispitanika. Nakon rehabilitacijskog postupka, podaci ukazuju na značajna poboljšanja u svim navedenim aspektima. Kvaliteta života većine bolesnika poboljšala se, s porastom srednjih i viših ocjena. Također, njihova sposobnost obavljanja svakodnevnih aktivnosti doživjela je značajan preokret prema pozitivnom. Emocionalna stabilnost također je vidljivo poboljšana, što se može primijetiti iz povećanog broja bolesnika koji su dali više ocjene nakon rehabilitacije. Zaključak: Rehabilitacijski postupak pokazao se učinkovitim u poboljšanju kvalitete života, emocionalne stabilnosti, fizičkog zdravlja, socijalnih odnosa, produktivnosti i utjecaja amputacije na aktivnosti ispitanika.