U Republici Hrvatskoj kampiranje ima dugu tradiciju, međutim, kamping sektor svoj snažniji razvoj bilježi tek u drugoj polovici 20. stoljeća, te se prati od 1950–ih godina. Dinamičan razvoj kamping sektora rezultirao je udjelom kampova u ukupnim smještajnim kapacitetima Hrvatske većim od 35% do 1990. godine, a ratna događanja za posljedicu su imala stagnaciju, a potom i drastičan pad potražnje za kampovima, što je utjecalo i na stavljanje izvan funkcije velikog broja kampova. Tek nakon 2000. godine može se uočiti ponovno stavljanje kampova u funkciju te rast turističkog prometa. Na početku 21. stoljeća kampovi čine jednu četvrtinu ukupne smještajne ponude Hrvatske, što dovoljno govori o njihovom značaju unutar hrvatske turističke ponude. Međutim, hrvatski kampovi su prosječne kvalitete što je nedovoljno za postizanje značajnije konkurentnosti na inozemnom tržištu. Stoga se nameće potreba ulaganja u kvalitetu kampova, obogaćivanje doživljajne ponude u njima, podizanje kategorije te uvođenje dodatnih standarda kvalitete.