Abstract | U ovome radu, prikazan je razvoj ljubavne poezije od antike do humanizma i renesanse u hrvatskoj književnosti. Ukratko su navedeni najvažniji predstavnici amoroznoga diskursa od antičkih autora poput Ovidija, Propercija i Tibula, preko predstavnika provansalskih trubadura, talijanske dvorske književnosti, slatkoga novog stila, portugalskih i španjolskih pjesnika, pa sve do Petrarce i Dantea kao najvaţnijih talijanskih uzora. Petrarkizam je kao najplodnija vrsta amoroznog diskursa najpodrobnije opisan, a navode se i ostali amorozni diskursi sa svojim značajkama. Platonizam i neoplatonizam, kao najvažniji filozofski pravci renesanse, također su nešto podrobnije opisani. Rad sadržava, osim povijesnog pregleda ljubavnih motiva i topike, ponešto povijesnoga konteksta kako bi čitatelju tema bila prohodnija. Humanizam i renesansa u Hrvatskoj nešto su detaljnije obrađeni, pa se navode najvažniji hrvatski petrarkisti poput onih iz Ranjinina Zbornika. Petrarkizam se opisuje i kroz ljubavne jade hrvatskih latinističkih pisaca poput Marka Marulića te kroz motive u pastoralama Džore i Marina Držića. Kao takav, ovaj je amorozni diskurs zasigurno osigurao najznačajnije mjesto u ovome radu, baš kao i u cjelokupnoj europskoj knjiţevnosti. Osim petrarkizma, rad obuhvaća i druge vrste ljubavi koje se javljaju u knjiţevnosti kao što su primjerice Zoranićeva ljubav prema vlastitoj Patrii koja iz zemaljske transcendentira u višnju. Ljubav je prikazana i kroz renesansni tekst Leona Battiste Albertija u kojemu razlaže svoju misao o braku i tome koliko je ona vezana uz sam čin ljubavi. Sve su ove značajke renesansnoga viđenja interpretirane prethodno kako bi bilo lakše razumjeti interpretaciju elegija Karla Pucića Knjižica o pohvalama djevojke Gneze na primjeru koje su sve značajke pomno prikazane. Pucić se sam u svojim elegijama koristi ponešto petrarkističkim diskursom, naročito u prve dvije elegije, gdje Gnezinu ljepotu vidi na način petrarkističkih pjesnika. Na primjeru njegovih elegija, vidljiv je i važan utjecaj antičkoga pjesništva, pa tako naš autor koristi obilje mitološke motivike. Njegova ljubav na koncu transcendentira, baš poput one Zoranićeve u višnju Mudrost, pa se na koncu neoplatonistički okreće prema Majci Boţjoj, Djevici Mudrosti. |
Abstract (english) | This paper presents the development of love poetry in Croatian literature, from the classical antiquity to humanism and the Renaissance. It briefly introduces the most significant representatives of the amorous discourse, from the classical antiquity authors such as Ovid, Propertius and Tibullus, through the Provençal troubadours, Italian courtly literature, Dolce Stil Novo, Portuguese and Spanish poets, to Petrarch and Dante as the most significant Italian paragons. Petrarchism is explained in more detail as the most prolific type of amorous discourse, with other amorous discourses being explained with their main features. Platonism and Neoplatonism, as the most relevant philosophical movements in the Renaissance, are also explained in more detail. The paper contains, along with the historical overview of love motifs and topics, a degree of historical context in order for the reader to understand it better. Humanism and the Renaissance in Croatia are explained in more detail, with the mention of Croatian Petrarchists such as those from Ranjina’s Miscellany. Petrarchism is also described through love problems of Croatian Latinist authors such as Marko Marulić, and through pastoral plays of Džore and Marin Držić. As such, this amorous discourse has certainly deserved the most prominent position in the subject paper, as well as in the entire European literature. Along with Petrarchism, the paper includes other types of love appearing in literature, such as Zoranić’s love to his Patria, transcending from earthly to heavenly love. Love is also depicted through a Renaissance text of Leon Battista Alberti, where he elaborates his stance on marriage and how much it is tied to the act of love itself. All of the features of Renaissance standpoint have been previously interpreted to make it more easier to understand the interpretation of elegies by Karlo Pucić, Knjižica elegija o pohvalama djevojke Gneze <Book of Elegies on the Compliments of Girl Named Gneza>, which lists all the features in detail. Pucić uses Petrarchist discourse in his elegies, especially in the first two elegies, where he describes Gneza’s beauty in the manner of Petrarchist poets. His elegies contain an important influence of classical antiquity poetry, whereby he uses an abundance of mythological motifs. His love eventually transcends, just like Zoranić’s, into the heavenly Wisdom, turning at the end to the Mother of God, the Virgin of Wisdom. |