| Abstract | Napredovanje Osmanskog Carstva na ozemlju Balkanskog poluotoka
rezultiralo je nizom ratova i bitaka s kršćanskim državama koje su u dugom razdoblju
otpora na koncu kolabirale i nestale s europskoga političkog zemljovida (Bugarska,
Srbija i Bosna). Suočivši se s osmanskom prijetnjom ugarsko-hrvatski vladari su
nakon razdoblja ofenzivne bili prisiljeni koristiti defenzivnu strategiju vojnog otpora
oslonjenoga na moćnu prirodnu granicu – rijeke Savu i Dunav. Uzduž tih rijeka, s
obje je strane organiziran protu-osmanski obrambeni sustav koji su činile vojnocivilne upravne jedinice (banati) s moćnim tvrđavama/gradovima sa stalnim kraljevim
vojnim posadama. Začetak takvog sustava kreirao je Žigmund Luksemburški koji je
istovremeno nastojao savezima vežući balkanske države iskoristiti ih kao tampon
zone u obrani vlastitoga kraljevstva.
No, konstantnim pritiskom Osmanlija na granično područje Ugarsko-Hrvatskog
Kraljevstva taj se sustav postupno urušavao i s vremenom pomjerao prema zapadu i
sjeveru. Padom Bosne Ugarsko-Hrvatsko Kraljevstvo se našlo u neposrednoj
opasnosti i sve većim doticajem sa osmanskim načinom ratovanja. Osmansko
Carstvo kao organizirana sila dolazi i ostavlja veliki trag u povijesti jugoistočne i
srednje Europe. Osmanska vojna taktika koja se bazirala na brzim i iznenadnim
napadima, sve više se primjenjivala i u redovima hrvatske i ugarske vojske. Hrvatsko
Kraljevstvo, područje južno od Gvozda, pod jakim pritiskom dobiva karakter
graničnog područja na kojem se stvara poseban način života i fenomena poput
pobratimstva.
Kralj Matija Korvin organizirao je obrambeni sustav utvrđujući gradove na
granici i financirajući ga novim sustavom državnih poreza. Nisu sva područja
Kraljevstva bila podjednako pustošena osmanskim nasrtajima. Područja u zaleđu
Save i Dunava, primjerice Slavonija, Srijem, Bačka i Banat, nisu bila pogođena
učestalim provalama manjih osmanskih postrojba martolosa i akindžija. Zbog
nedostatka lako branjive prirodne granice, područje Hrvatskog Kraljevstva trpjelo je
pak pritisak upravo takvih postrojba te je godimice proživljavalo velike materijalne i
ljudske gubitke tijekom njihovih brzih i iznenadnih upada. Životna svakodnevica
plemića i seljaka na graničnom području prilagodila se ratnom stanju – obrani
posjeda i domova. Pod takvim pritiskom stvaraju se “zone osmanskih ugroza” koje su
opisane u radu kako bi se pobliže pojasnila opasnost i razmjer ratnih pustošenja.
Dalmacija dobrim dijelom u sastavu Mletačke Republike također je trpjela
mnoge gubitke. Gradovi u unutrašnjosti koji su pripadali Ugarsko-Hrvatskom
Kraljevstvu pretvoreni su u vojna uporišta od kojih su korist imali i mletački gradovi na
dalmatinskoj obali, jer su tako bili djelomice pošteđeni osmanskih haranja.
Dolaskom Jagelovića na ugarsko-hrvatsko prijestolje izostala je dotadašnja
financijska i materijalna pomoć protu-osmanskomu obrambenom sustavu. Događaj
poput Krbavske bitke ostao je upamćen u historiografiji kao posljednji veliki pokušaj
hrvatskih plemića da zaustave osmansku vojsku. Umjesto očekivane pobjede izginuo
je “cvijet hrvatskog plemstva” kako je zapisao suvremenik, pop Martinac, i kako
hrvatska historiografija često naziva taj nesretni događaj. Tom bitkom Osmanlije nisu
osvojile značajan teritorij, ali su definitivno stvorili preduvjet za daljnje napredovanje i
tom su pobjedom oslabili ljudski potencijal hrvatske obrane.
Plemići su ovisili najviše o svojim prihodima koji su osmanskim pustošenjima i
ratnim izdacima bili svedeni na minimum. Najveću odgovornost organiziranja obrane
snosio je ban, pa je i obnašanje dužnosti bana dobilo na važnosti. Velikaši čiji su
posjedi bili na granici, potrošili su cijeli životni vijek na njihovu obranu. Među takvima
su primjerice bili Stjepan Berislavić Grabarski, Ivan Karlović Krbavski i Bernardin
Frankapan Modruški. Financijska nemoć kralja i istrošenost resursa lokalnih plemića
na granici rezultiralo je kolapsom obrane (1521. – 1522.) i konačnim padom 1526.,
kada Osmanlije pobjedom na Mohačkom polju još jednom dokazuju svoju vojnu
nadmoć. U bitci na Mohačkom polju gine i kralj Ludovik. Za upražnjeno prijestolje
borili su se Ivan Zapolja i Ferdinand Habsburgovac. Na koncu je potonji prevladao i
njegova je obitelj vladala Ugarsko-Hrvatskim Kraljevstvom sve do 1918. godine
organizirajući granični sustav u nekim drugim vremenima i okolnostima. Osmanska
osvajanja ostavila su veliki trag u europskoj i hrvatskoj povijesti. Gubitci stanovništva,
promjene granica, velike ratne štete su samo neki od pokazatelja tog nemirnog
vremena. |
| Abstract (english) | The Ottoman empire's advance towards the territory of the Balkan Peninsula
resulted in a series of wars and battles with Christian states that in a long period of
resistance eventually collapsed and disappeared from the European political map
(Bulgaria, Serbia, and Bosnia). After the offensive period, the Hungarian -Croatian
rulers were faced with the Ottoman threat and forced to use a defensive strategy of
military resistance based on a powerful natural border – the Sava and Danube rivers.
Along these rivers, an anti-Ottoman defense system was organized on both sides,
consisting of military-civilian administrative units (banates) with powerful
fortresses/cities with permanent royal military garrisons. The originator of such a
system was Sigismund of Luxembourg who at the same time sought to use the
alliances of the Balkan states as a buffer zone in the defense of his own kingdom.
However, with the constant pressure of the Ottomans on the border area of
the Hungarian-Croatian Kingdom, this system gradually collapsed and eventually
moved west and north. With the fall of Bosnia, the Hungarian-Croatian Kingdom
found itself in imminent danger and in increasing contact with the Ottoman way of
warfare. The Ottoman Empire as an organized power came and left a big mark in the
history of Southeast and Central Europe. Ottoman military tactics, based on rapid
and sudden attacks, became more and more established in the ranks of the Croatian
and Hungarian armies. The Kingdom of Croatia, the area south of Gvozd, acquired
the character of a border area under strong pressure, where a special way of life and
phenomena such as brotherhood were created.
King Matthias Corvinus organized a defense system by fortifying cities on the
border and financing it with a new system of state taxes. Not all areas of the Kingdom
were equally devastated by Ottoman invasions. Areas in the hinterland of the Sava
and Danube, such as Slavonia, Srijem, Bačka, and Banat, were not affected by
frequent incursions by smaller Ottoman units of martolos and akinji. Due to the lack
of an easily defensible natural border, the territory of the Kingdom of Croatia suffered
the pressure of such units and experienced great material and human losses for
years during their rapid and sudden incursions. The daily life of nobles and peasants
in the border area was adapted to the state of war – the defense of property and
homes. Under such pressure, “Ottoman threat zones” were created, which are described in this thesis in order to further explain the danger and extent of war
devastation.
Dalmatia, mostly part of the Venetian Republic, also suffered great losses.
Inland towns that belonged to the Hungarian -Croatian Kingdom were turned into
military strongholds, which was a benefit to Venetian towns on the Dalmatian coast,
as they were partly spared Ottoman raids.
With the arrival of Jagiellons on the Hungarian-Croatian throne, previous
financial and material assistance to the anti-Ottoman defense system was lacking. An
event like the Battle of Krbava remains remembered in historiography as the last
great attempt of Croatian nobles to stop the Ottoman army. Instead of the expected
victory, the “flower of the Croatian nobility” perished, as the priest Martinac, a
contemporary, wrote, and as Croatian historiography often describes this unfortunate
event. With this battle, the Ottomans did not conquer significant territory, but they
created a precondition for further progress and with this victory weakened the human
potential of the Croatian defense.
The nobles depended mostly on their income which was minimized by
Ottoman devastation and war expenses. The greatest responsibility for organizing
the defense was borne by the ban, so the performance of the ban's duties gained
importance. The nobles whose estates were on the frontier spent a lifetime defending
them. Among them were, for example, Stephen Berislavić of Grabarje, John Karlović
of Krbava, and Bernardin Frankapan of Modruš. The financial impotence of the king
and the depletion of the resources of the local nobles at the border resulted in the
collapse of the defense (1521–1522) and the final fall in 1526, when the Ottomans
once again proved their military superiority on the Mohács field. King Louis was killed
in the Battle of Mohács. John Zápolya and Ferdinand Habsburg fought for the vacant
throne. Eventually the latter prevailed, and his family ruled the Hungarian-Croatian
Kingdom until 1918 organizing a border system in some other times and
circumstances. The Ottoman conquests left a big mark on European and Croatian
history. Population losses, border changes and significant damage from the war are
just some of the indicators of that turbulent time |
