Dvije godine je prošlo od pojave virusa COVID-19. Svijet je pretrpio različite situacije i neprilike, sa kojima se još nitko nije susreo. Jednog dana, stalo je sve. Sve što je bilo normalno,odjednom je nestalo, i svi su imali samo jedan zadatak, a to je bilo, ostati doma. Kako je pandemija polako „sazrijevala“, uvodili su se neki određeni protokoli i pravila, da bi ljudi mogli opet obavljati svoje poslove izvan doma, kretati se i na neki način, probati opet živjeti kao prije. Prvo pravilo je bilo pravilo nošenje zaštitnih maski, te distanciranje od svih. Vrijeme je prolazilo, ljudi su se pridržavali pravila, ali nitko se nije zapitao koje su posljedice takvog ponašanja. U ovome radu kroz anketni upitnik, došli smo do razmišljanja odgojitelja, da bih mogli uvidjeti koje su posljedice na djecu, na njihovo ponašanje i budući razvoj. Rezultatima svih odgovora, može se zaključiti, kako većina odgojitelja, smatra da ova današnja situacija, i način na koji se sa djecom radi, ima velike utjecaje na njihov socijalni razvoj. Odgojitelji moraju stvarati distancu od djece, a istovremeno ih učiti na zajedništvo. Moraju se sa njima povezati, a istovremeno nositi zaštitnu masku, te ih djeca praktički niti ne vide. Na odgojiteljima je teška situacija u kojoj im je rad puno zahtjevniji nego je bio prije. Situacija sa ovim virusom utječe i stvara velike posljedice, na samu djecu, isto kao i na sve ljude. Teško je udaljavati se od svih, konstantno imati u glavi „Moram napraviti metar razmaka“, a da pritom u svima nama ostane onaj osjećaj za pripadnošću društvu i međusobnom zajedništvu. Srećom, od svih pravila, jedno pravila djeca nisu prihvatila. Iako odgojitelji trebaju što manje biti u fizičkom kontaktu, djeca nisu to prihvatila. Ne udaljavaju se jedni od drugih, ne odvajaju se na stranu, nego se igraju i dalje zajedno, i dalje teže ispunjenu potrebama za pripadanjem i zajedništvu, iako je trenutno situacija takva, da je važnije i sigurnije udaljiti se od drugih, nego biti zajedno.