Srednjovjekovna je Engleska kroz svoju dugu i bremenitu povijest iznjedrila mnoge vladarske kuće, od kojih se najznačajnije isprofilirala dinastija Plantageneta. Tijekom svoje vlasti obilježila je kulturnu, političku i vojnu povijest Engleske razvijenog i kasnog srednjeg vijeka. U ovome radu razmatran je jedan izdanak te loze, kralj Edvard I. Dugonogi. Kroz brojna poglavlja nastojala se donijeti određena slika vladara. Upoznali smo Edvarda kao prijestolonasljednika tijekom pobune baruna. Razmatrao se njegov učinak u Walesu, gdje se iznova uputio u sedamdesetim i osamdesetim godinama XIII. stoljeća. Nadalje, pisali smo i o Škotskoj, koja je engleskom kralju pružala žestok otpor i koja će izboriti vlastitu neovisnost tek u vrijeme Edvardova nasljednika. S druge strane La Manchea Edvard se borio protiv francuskog kralja Filipa IV. Lijepog. Bila je to jedna pretenciozna vojna kampanja, koja neće polučiti željeni rezultat. Naime, radi stabilnosti vlastita Kraljevstva Edvard će morati odabrati diplomatski prihvatljiviju opciju. Tijekom svoje vladavine Dugonogi je nastojao opovrgnuti i utjecaj pape Bonifacija VIII. na crkvene velikodostojnike u vlastitu kraljevstvu. Za razliku od svoga oca, Edvard se otvoreno razračunavao s Crkvom čija je snaga tada bila u postupnom, ali sigurnom padu. Uz određene vojne i političke uspjehe engleskoga kralja imali smo priliku vidjeti i ne tako sjajne epizode u kojima je ispražnjena blagajna dovela Kraljevstvo u opasno stanje, a Edvarda u stalnu ovisnost o financijerima. Takvo stanje izrodit će i Edikt iz 1290., kojim su židovi biti istjerani iz Engleske. Osim vojno-političkog segmenta, razmatran je i onaj nešto humanijega karaktera, u kojem se propitivao odnos Edvarda I. i supruge mu Eleonore. Ovim diplomskim radom se pomoću istraživačkih pitanja formuliranih u samome uvodu nastojao rekonstruirati tek jedan fragment engleske povijesti. Na brojna pitanja smo uspjeli pronaći suvisao odgovor, ali mnoga su i dalje ostala otvorena ostajući kao poticaj za neka buduća istraživanja.