Abstract | Tambure su trzalačka glazbala koja su najprije bila pučka i koristila su se u folklornim ansamblima, a kasnije su se tehnički toliko razvila da su postala solistička. Pored profesionalnih glazbenika sviraju ih i amateri. Najčešće se sviraju u tamburaškom orkestru. Tamburaški orkestar je sastav koji čine sljedeće vrste tambura: bisernica, kontrašica (šara ili šarkija), brač, bugarija te berde koji ima ulogu kontrabasa. Tambure se razlikuju prema veličini, ali i ulozi koju zauzimaju u orkestru. Tamburaški orkestar čini 9 osnovnih dionica. Mali tamburaški orkestri imaju najmanje 12 svirača, a mogli bi se zbog toga nazivati i komornim tamburaškim orkestrima zbog načina na koji se dionice grupiraju. U velikom tamburaškom orkestru više glazbenika svira istu dionicu. Kvalitetnim obrazovanjem nastavnika za sviranje tamburaških instrumenata raste i broj novih tamburaških orkestara, a još ih se više pojavljuje u školama nakon Festivala tamburaške glazbe u Osijeku.
Učenici bez glazbene škole koji prvi put uče svirati tamburu trebaju imati obrazovane učitelje koji će im metodom demonstracije u osnovnoj školi pokazati tehniku sviranja tambure, a najprije će usvojiti pravilnu postavu lijeve i desne ruke te trzanje tonova. Svakodnevno vježbanje tambure će oblikovati kvalitetnog tamburaša kojemu će to možda biti jedini poziv u životu.
Zbog Festivala tamburaške glazbe koji je osnovan 1961. godine u Osijeku, tambura je kao glazbalo izrazito napredovala, a izvođači su mogli na njoj izvoditi brojne umjetničke skladbe poznatih skladatelja.
Priređivanjem glazbenog djela, glazbeni materijal originalne skladbe ostaje potpuno isti kako se ne bi izgubila umjetnička vrijednost skladbe. Aranžman ili preinaka kompozicije radi se za određeni instrumentalni ili vokalni sastav različit u odnosu na originalni sastav, a uz ime skladatelja navodi se i ime aranžera.
Transkripcijom se originalna, gotova kompozicija prilagođava drugom izvođačkom sastavu čime se kompozicije proširuju, nadopunjuju i ponekad poboljšavaju. |
Abstract (english) | Tambure are plucked musical instruments that were first folk instruments and were used in folklore ensembles, and later technically developed so much that they became solo instruments played by professional performers and, of course, amateurs. They are most often played in a tambura orchestra. The tambura orchestra is an ensemble made up of the following types of tambura: bisernica, contrašica (shara or šarkija), brač, bugaria and berde, which play the role of double bass. Tambure differ according to their size, as well as the role they play in the orchestra. The tambura orchestra consists of 9 basic sections. Small tambura orchestras have at least 12 players, and could therefore also be called chamber tambura orchestras because of the way the sections are grouped. In a large tambura orchestra, several musicians play the same part. The number of new tambura orchestras increases with the quality education of teachers for playing tambura instruments, and even more of them appear in schools after the Tambura Music Festival in Osijek.
Students without a music school who are learning to play the tambura for the first time should have educated teachers who will show them the method of demonstrating the technique of playing the tambura in elementary school, and first they will adopt the correct position of the left and right hands and the plucking of tones. Practicing the tambura every day will shape a quality tambura player for whom it may be the only vocation in life.
Due to the Festival of Tambura Music, which was founded in 1961 in Osijek, the tambura as a musical instrument progressed significantly, and performers were able to perform numerous artistic compositions on it by famous composers.
By arranging a piece of music, the musical material of the original composition remains exactly the same so that the artistic value of the composition is not lost. An arrangement or modification of a composition is made for a specific instrumental or vocal composition different from the original composition, and the name of the arranger is also indicated in addition to the name of the composer.
By means of transcription, the original, finished composition is adapted to another performing composition, which expands, complements and sometimes improves the compositions. |