| Abstract | Prijelomi proksimalnog dijela bedrene kosti čine veliki udio hospitalizacija među traumatskim slučajevima, a većina ovih bolesnika (>90%) starija je od 50 godina. Učestalost ovih prijeloma je 2-3 puta veća u žena, nego u muškaraca. Najčešći uzroci su osteoporoza, pothranjenost, oštećenje vida i razne neurološke bolesti. Općenito, postoje tri vrste prijeloma kuka, ovisno o tome koja je regija proksimalnog dijela bedrene kosti zahvaćena, a to su prijelomi vrata bedrene kosti, peritrohanterični prijelomi i suptrohanterični prijelomi. Većina prijeloma kuka dijagnosticira se običnom radiografijom, početnim modalitetom snimanja koji se koristi u dijagnostici prijeloma kuka, dok je magnetska rezonancija postala slikovna metoda izbora za dijagnosticiranje okultnih prijeloma kuka koji nisu otkriveni radiografijom. Liječenje prijeloma proksimalnog dijela bedrene kosti gotovo uvijek zahtijeva kiruršku intervenciju. Cilj liječenja prijeloma proksimalnog dijela bedrene kosti uvijek bi trebao biti povratak na prethodnu razinu aktivnosti i punu težinu. Provođenje zdravstvene skrbi starijih bolesnika s prijelomom kuka i dalje predstavlja veliki izazov. Interdisciplinarno liječenje smanjuje duljinu boravka u bolnici, broj komplikacija i smrtnost. Najkritičniji aspekti perioperacijskog liječenja uključuju adekvatno liječenje boli, ranu mobilizaciju, temeljitu kontrolu tekućine, prevenciju delirija i izbor operacijskog liječenja ovisno o komorbiditetima, zahtjevima i biološkoj, a ne kronološkoj dobi. Za optimalan oporavak, medicinske sestre sudjeluju u liječenju boli, prevenciji infekcija i poticanju rane mobilizacije. U završnom radu je prikazana učestalost prijeloma proksimalnog dijela bedrene kosti na Odjelu za ortopediju i traumatologiju Opće bolnice Pula u desetogodišnjem razdoblju. |
| Abstract (english) | Fractures of the proximal part of the femur account for a large proportion of hospitalizations among traumatic cases, and most of these patients (>90%) are older than 50 years. The frequency of these fractures is 2-3 times higher in women than in men. The most common causes are osteoporosis, malnutrition, visual impairment, and various neurological diseases. Generally, there are three types of hip fractures, depending on which region of the proximal femur is affected, namely femoral neck fractures, peritrochanteric fractures, and subtrochanteric fractures. Most hip fractures are diagnosed by plain radiography, the initial imaging modality used in the diagnosis of hip fractures, while magnetic resonance imaging has become the imaging modality of choice for diagnosing occult hip fractures not detected by radiography. Treatment of fractures of the proximal part of the femur almost always requires surgical intervention. The goal of treatment for proximal femur fractures should always be to return to your previous activity level and full weight bearing. The implementation of health care for elderly patients with hip fractures continues to be a major challenge. Interdisciplinary treatment reduces the length of hospital stay, number of complications, and mortality. The most critical aspects of perioperative management include adequate pain management, early mobilization, thorough fluid control, prevention of delirium, and choice of operative treatment based on comorbidities, requirements, and biological rather than chronological age. For optimal recovery, nurses participate in pain management, infection prevention, and encouraging early mobilization. In the final paper, the frequency of fractures of the proximal part of the femur at the Department of Orthopedics and Traumatology of the Pula General Hospital in a ten-year period is presented. |
