Znamo jako puno o aspektima, uzrocima, posljedicama, konceptima i mjerenjima siromaštva, o njegovim karakteristikama i iskustvima. Brojna akademska istraživanja problema siromaštva dovela su do određenog zasićenja ali su istovremeno te ostavila puno toga nedorečenog. Ponavljamo kako je prema izračunima Ujedinjenih naroda potrebno dodatnih 9 milijardi dolara godišnje kako bi se ljudima diljem svijeta omogućilo provođenje sanitarnih mjera i čistu vodu, te dodatnih 13 milijardi dolara kako bi sve svakom stanovniku Zemlje zadovoljile osnovne potrebe u pogledu zdravstvene zaštite i prehrane. Činjenicom da bi 3,5 dolara po pojedincu svjetskog stanovništva bilo dovoljno kako bi se zaštitila siromašna populacija, nameće se pitanje zašto jaz između bogatog i siromašnog dijela populacije još uvijek postoji. Dovoljno je i manje nego što bi se očekivalo, kako bi se određenom djelu populacije osigurali egzistencijalni uvjeti. Održiv ljudski razvoj i socijalna isključenost dvije su suprotnosti. Samom pojmu socijalne isključenosti posvećuje se mnogo pažnje, no zapravo je malo toga rečeno o tome kako glavni elementi isključenosti, siromaštvo, nezaposlenost i nedostatak socijalnih kontakata zajedno stvaraju situaciju iz koje je prilično teško izaći. Pružanje jednakih mogućnosti i osnaživanje osjetljivih društvenih skupina uvelike će povećati njihove izglede da aktivno i produktivno sudjeluju u društvu. Socijalna isključenost nije izbor, ona predstavlja pokazatelj nejednake raspodjele socijalnog i materijalnog bogatstva, sve slabiju socijalnu solidarnost, ograničen pristup mogućnostima, te neprikladnu provedbu normi i standarda. Ona nije samo problem ekonomskog nepovoljnog položaja kao što su nizak dohodak ili nezaposlenost. Međusobno djelovanje različitih dimenzija socijalne isključenosti stvara različite obrasce i stupnjeve isključenosti. Socijalna isključenost obuhvaća nemogućnost pojedinca da pristupi javnim službama, da sudjeluje u životu zajednice i da djeluje u društvu s osjećajem osobnog dostojanstva. Hrvatska je već četiri godine u recesiji i produbljuju se problemi nezaposlenosti i siromaštva. To nije samo hrvatski problem, nego globalni problem s kojim se suočava većina zapadne civilizacije. Ljudi imaju sve manje strpljenja, a sve više su ogorčeni i pokušavaju svoje probleme rješavati prosvjedima i napadima, uglavnom na vodeće strukture te na politike koje vladaju pojedinim državama. Socijalna politika je pod sve većim pritiskom. S jedne strane očekuje se smanjenje pojedinih troškova, a s druge strane su zahtjevi i potrebe siromašnih sve veće. Rješenje svakako nije u davanju pojedinih materijalnih prava, iako su ona nužna, nego u većem obrazovanju, edukaciji i prekvalifikaciji kako bismo mogli odgovoriti na sve zahtjevnije potrebe tržišta. Ako se okolnosti u kojima se nalaze brojni pojedinci ne budu mijenjale, a problemi samo gomilali, društvo će stvoriti čitav sloj socijalno isključenih stanovnika koji će pratiti neimaština, loše životne navike i neobrazovanost.