Marcel Kušar postavio je temelje pravopisnome normiranju, a njegove je smjernice slijedio i Ivan Broz u svojemu Hrvatskome pravopisu iz 1892. Njihova se tradicija nastavila i u suvremenim pravopisima, a tome je svakako najzaslužnija Broz-Boranićeva pravopisna dominacija koja je u velikoj mjeri ucrtala omjer pravopisnoga i gramatičkoga u pravopisnim priručnicima. Ovaj je rad komparativnom analizom suvremenih pravopisa, gramatika i rječnika nastojao izbistriti koje su teme ponajviše pravopisne te izdvojiti one koje su u manjoj mjeri pravopisne, ali svakako vrlo bitne za taj tip priručnika. Hrvatski se pravopis temelji na fonološko-morfonološki načelima. Teme koje su najviše pravopisne su interpunkcija i pravopisni znakovi te pravila o pisanju velikoga i maloga početnoga slova. O tim se temama gotovo nikako ili vrlo rubno govori u ostalim priručnicima. Sastavljeno i nesastavljeno pisanje; kratice, pokrate i skraćenice (točnije, njihov način sklonidbe i tvorbe); glasovi č, ć, dž, đ, h i j; glasovne promjene; pisanje riječi iz drugih jezika (a osobito u onim dijelovima gdje se to odnosi na sklonidbu stranih vlastitih imena), sve su to teme gdje pravopisna norma, osim isključivo pravopisnih, donosi i nepravopisne teme i time izlazi izvan svojih okvira budući da se dotiče i fonetike, fonologije, morfonologije, morfologije, tvorbe riječi, sintakse, leksikologije i semantike.