Obradom ove teme definirano je da se sezonalnost odnosi na vremensku neravnotežu u fenomenu turizma, koja je izražena u broju posjetitelja, potrošnji posjetitelja, prometu različitih oblika prijevoza, zaposlenosti te dostupnosti turističkih atrakcija i podrazumijeva se da utječe na sve aspekte ponude i potražnje, uključujući cijene, ljudske resurse, popunjenost kapaciteta, stupanj ponude, ponuđene aktivnosti i dostupnost atrakcija. Posljedice sezonalnosti su i pozitivne i negativne te izražena sezonalnost može zapravo pridonijeti boljitku i to u slučaju ukoliko se turizam u određenoj destinaciji ne razvija na održivi način. Jedna od polaznih točaka u suvremenom promišljanju turističkog razvoja jest održivost destinacije, čime je dodatno naglašena potreba za smanjenjem sezonalnosti, dok je kod neodrživog turizma izražena sezonalnost. Temeljem izračuna normiranog Ginijeva koeficijenta koncentracije prikazan je stupanj sezonalnosti turizma Hrvatske , Italije i Portugala u 2017. godini i 2018. godini. Zaključeno je da je najviši stupanj sezonalnosti zabilježen u Hrvatskoj (0,70313-2017; 0,68720-2018), zatim slijedi Italija (0,36894-2017,;0,35211-2018.), dok Portugal bilježi najmanji stupanj sezonalnosti u usporedbi sa Italijom i Portugalom što bi značilo izrazitu sezonalnost turizma , dok se , s druge strane, Portugal prema ovom pokazatelju bliži upravo suprotnom- cjelogodišnjem turizmu. Stupanj sezonalnosti se u promatranim zemljama u 2018. godini smanjio. Hrvatski turizma ima mogućnosti za razvijanje cjelogodišnjeg turizma kroz selektvine oblike turizma te kroz različite strategije poticanja razvoja turizma pri čemu se strategijama implementiranim na razini poduzeća i turističkih destinacija mogu ublažiti negativni utjecaji i posljedice sezonalnosti.