Intenzivni gospodarski društveni razvoj s nekontroliranim negativnim utjecajem na okoliš, uništavanje prirodnih resursa, suše, nepovoljni klimatski uvjeti osnovni su pokretači razvoja ekološke svijesti i ekološke politike na nacionalnoj i globalnoj razini. Ideje o zaštiti prirode i čovjekova okoliša javile su se u vremenu kada se već očito vidjelo da se razvojem industrije nemilosrdno ugrožava prirodni ambijent i okoliš općenito. Početkom 19. stoljeća spoznalo se da se problemi okoliša ne mogu zadržati u nacionalnim okvirima te da ugrožavanje okoliša ne poznaje državne granice. Zbog toga su se javile međunarodne inicijative za zaštitu okoliša u vidu udruženja, organizacija, konferencija i slično. One su signalizirale vlastima da treba nešto činiti po pitanju zaštite okoliša. Tako su već u drugoj polovici 19. stoljeća mnoge zemlje počele donositi zakone i propise u vezi zaštite prirode što se može smatrati prvim dokumentima u vezi politike zaštite okoliša. Šezdesetih godina 20. stoljeća vlade zemalja postupno su ozbiljnije reagirale na ekološke probleme koji su se sve češće javljali. Ekološka politika postala je sve više dio javnih politika bez koje se nije moglo kvalitetno funkcionirati. Počeli su se osnivati vladini organi i tijela koja su se institucionalno počela baviti pitanjima okoliša. Politika zaštite okoliša ili što bi bio vjerodostojniji naziv politika upravljanja kvalitetom okoliša je put koji vodi promjeni načina života ljudi, integriranju mišljenja o kvaliteti okoliša u javne politike i njegovom očuvanju za generacije koje dolaze. Postoje dobre osnove, a i pozitivna društvena klima za realizaciju velikih ideja ekološke politike pa se s određenim optimizmom može očekivati daljni razvoj i opstanak čovječanstva.