Djeca s teškoćama u razvoju su djeca koja imaju posebne potrebe i zahtijevaju specifičan tretman i angažman sa strane roditelja, obitelji, odgojno-obrazovnih ustanova i kompletne društvene zajednice. To su djeca koja prema Pravilniku o osnovnoškolskom i srednjoškolskom odgoju i obrazovanju (2015), imaju tjelesna, mentalna, intelektualna, osjetilna oštećenja i poremećaja funkcija te kombinacija više vrsta gore navedena oštećenja i poremećaja među kojima nabrajamo: oštećenja vida, oštećenja sluha, poremećaje glasovno-govorne komunikacije, poremećaje ličnosti uvjetovane organskim čimbenicima ili psihozom, poremećaje u ponašanju, motorička oštećenja i smanjene intelektualne sposobnosti. Iz povijesnog pregleda odgoja i obrazovanja djece s teškoćama u razvoju, uočava se činjenica da su djeca često bila neprihvaćena, izolirana od svojih obitelji, zajednice ali i društva u cjelini. Razvojem društva, odnos prema djeci s teškoćama u razvoju usmjeren je prema inkluziji koja naglašava pravo sve djece na prihvaćanje i pripadanje zajednici, na povezivanje s vršnjacima i na prilagođavanje metoda i sadržaja njihovim mogućnostima i sposobnostima, bez obzira na teškoću koju imaju. Odgojitelji imaju veliku ulogu u poticanju djece s teškoćama na sudjelovanje u aktivnostima u dječjem vrtiću, na socijalizaciju s vrtićkom skupinom, ali i biti spremni na suradnju sa svim sudionicima u inkluzivnom procesu, kao i na dodatnu edukaciju i prilagodbu, kako bi uspješno osigurali poticajno okruženje i inkluziju djece s teškoćama u redovne dječje vrtiće.