Danas, kada je pronalazak posla jedno od gorućih pitanja za sve ljude, često se zaboravlja na ugrožene skupine ljudi, koje su sada u još težoj i nepovoljnijoj situaciji. Socijalno poduzetništvo u praksi nailazi na velike zapreke i svaki pokušaj da se sustavno radi na zapošljavanju teže zapošljivih kategorija društva nailazi na probleme. U radu se moglo vidjeti kako je sam proces zapošljavanja zapravo vrlo složen, te da iziskuje puno vremena i napora, a i troškova. Prepoznati pravu osobu za obavljanje nekog posla nije lako, stoga se pristupa brojnim metodama i načnima ne bi li se moglo procijeniti osobu koja je potencijalni novi član nekog radnog tima. Osobama koje spadaju u teže zapošljive skupine bi trebalo zapravo posvetiti još više pozornosti prilikom odabira u svoju organizaciju, što poslodavcima često predstavlja „gnjavažu“ stoga ovaj problem svi zanemaruju i „stavljaju pod tepih“. Svi podržavaju socijalno odgovorno zapošljavanje, ali ga i ne primjenjuju. Europska unija promiče odgovorno ponašanje pri zapošljavanju, te nediskriminirajuću praksu koja doprinosi zapošljavanju pripadnika manjina, starijih radnika, mladih bez radnog iskustva i ostalih marginaliziranih skupina te na taj način doprinosi postizanju svojih ciljeva. U Hrvatskoj se također puno radi na tome da se smanji nezaposlenost marginaliziranih skupina, ali u Hrvatskoj se niti kompetentni i zdravi ljudi ne mogu zaposliti a kamoli oni koji imaju neke društvene smetnje. Smatram da definitivno država i vlade trebaju, kao i do sada, donositi razne mjere za poticanje zapošljavanja ovakvih skupina, kako bi se omogućila socijalna integracija takvih osoba u poslovni i društveni svijet. Svakome treba dati priliku i voditi se načelima nediskriminacije.