Razvijenost neke zemlje obično se definira prema dohotku per capita. Sve zemlje svijeta pokazuju određeni stupanj nejednakosti prihoda. Zbog nepostojanja jedinstvene strategije razvoja danas se mnoge zemlje suočavaju sa ozbiljnim problemima u svojem gospodarstvu, koja se obično odnosi na nerazvijene zemlje, odnosno zemlje u razvoju. Inozemnu zaduženost neke zemlje čini zaduženost svih sektora prema inozemstvu, u što se ubraja vanjski dio javnog duga (dug države), te zaduživanje u inozemstvu sektora kućanstva, poduzeća i banaka, a nastaje kao posljedica neravnoteže između štednje i investicija. Poboljšanjem strukture investicija i osobito povećanjem njihove efikasnosti mogu povećati stopu rasta, što pozitivno djeluje na privredni razvoj. Problem zaduživanja neke zemlje očituje se u njezinoj teškoći prilikom otplate zajmova, što ovisi o mnogim faktorima, kako endogenim tako i egzogenim, a koji se računaju u obliku kvantitativnih pokazatelja zaduženosti. Razvijene zemlje također se suočavaju sa problemom zaduženosti. Današnje razvijene zemlje su na početku svoga modernog rasta bile ekonomski naprednije u odnosu na ostatak svijeta. One su mogle iskoristiti svoju financijsku poziciju kako bi produbile jaz u prihodima između sebe i manje razvijenih zemalja. Zaduženost zemalja srednje i istočne Europe posljedica je njihove veće potrošnje od proizvodnje i štednje. Gospodarski rast u ovim zemljama uvjetovan je rastom domaće potrošnje, a rast potrošnje rezultirao je porastom uvoza, a time i deficitom tekućih računa platne bilance. Niski dohodak zemalja u razvoju uvjetuje mali stupanj razmjene i specijalizacije, što ima za posljedicu i nisku produktivnost, a to onda znači i relativno visoke jedinične troškove, pa prema tome i nekonkurentnost na svjetskom tržištu. Jedini način da se zemlje razviju jest uvoz kapitala iz inozemstva. Tako bi povećanje kapitalne opremljenosti rada poboljšalo njihovu produktivnost rada.