Usmena književnost je dakle ona koja se prenosi putem interpersonalne komunikacije onoga koji priča/pripovijeda i onoga koji sluša i tako se od jednog do drugog ta priča prenosi i tijekom vremena zadržava u tradiciji. Obuhvaća poeziju: lirske i epske pjesme, balade, prozu: bajke, predaje, legende, basne, anegdote, viceve; zatim dramske oblike; retoričke oblike: zdravice, basne, brojalice, brzalice, rugalice i kraće oblike: poslovice, zagonetke. One svoje mjesto također pronalaze u predškolskim i školskim ustanovama gdje se tijekom predškolskog obrazovanja obrađuju kraći, jednostavniji, djeci razumljiviji tekstovi koji ukazuju na određenu pouku, dok se tijekom školskog razdoblja, počinju obrađivati zahtijevnija usmeno prozna djela. Ta usmena djela na hrvatskom području su pisana na sva tri narječja: štokavskom, kajkavskom i čakavskom. Pitanje koje se postavilo kroz ovaj rad jest kako prikazati hrvatske usmeno prozne oblike djeci u predškolskim ustanovama. U radu sa predškolskom djecom kao prvo treba uzeti u obzir prvo njihovu dob te u skladu s tim odabrati djela koja oni mogu razumjeti i koja su djeci zanimljiva. Drugo, važno je koja djela se biraju, tj., trebaju se birati djela koja djecu mogu poučiti nekim dobrim i poželjnim ponašanjima te iz kojih se mogu izvući pouke. Treće, važan je prostor koji treba biti pripremljen za čitanje djela (ugodan kutić, npr.), te na kraju kao četvrto može se izdvojiti način pripovjedanja-prikaz djela odnosno pristup samog odgajatelja, gdje je potrebna osim samog čitanja i kreativnost odgajatelja u smislu da se mogu koristiti lutke, predstave i drugi rekviziti ili kreativniji načini pripovjedanja/čitanja o čemu je više rečeno kroz rad.