Trsat je brdo iznad kanjona Rječine na kojemu se razvilo prvo važno liburnsko/keltsko utvrđeno naselje na prostoru današnjeg grada Rijeke. Podno njega Rimljani su na drugoj strani rijeke osnovali municipij Tarsatica na čijim temeljima leži današnji strogi centar Rijeke. Kroz razdoblje srednjeg vijeka,Rijeka Svetoga Vida bila je utvrđena zidinama na kojima je raspoređeno nekoliko kula. Pred gradskim se vratima u blizini nalazilo more, a na ušću Rječine se razvilo prvo pristanište za dolazak brodova. Najpoznatiji srednjovjekovni vladari Rijeke su plemićke obitelji Devin i Walsee koje 1466. zamjenjuju Habsburgovci. Na Trsatu su pak vlast predstavljali hrvatski plemićki rod Krčkih knezova – Frankopana koji u 15. stoljeću kreću s gradnjom danas poznatog hrvatskog marijanskog svetišta. Dolaskom Habsburgovaca, Rijeka se povezuje s drugim dijelovima njihova carstva te započinje razvoj trgovine. U 17. stoljeću Rijeka od habsburškog cara Leopolda dobiva gradski grb, a u istom stoljeću gradsko vijeće usvaja povijesnu riječku trobojnicu kao službenu zastavu grada. 18. je stoljeće označilo brži i efikasniji razvoj grada ponajviše zahvaljujući odredbama i privilegijama habsburških vladara. 1719. car Karlo VI. je riječku luku proglasio slobodnom kraljevskom lukom, čime trgovci lakše plasiraju svoje proizvode na tržište. Uskoro se otvara i prva važna prometnica, Karolinška cesta koja Rijeku preko Bakra povezuje s Karlovcem. 1779. carica Marija Terezija grad proglašava „slobodnim tijelom“ ugarskoga kraljevstva na čijem je čelu guverner, čime je grad postao glavna luka mađarskih zemalja. Od 1809. do 1813. Rijeka je bila sastavni dio francuskih Ilirskih provincija, a to je razdoblje u povijesti grada ostalo upamćeno kao nesređeno i nazadno, iako se upravo tada otvorila najmodernija europska cesta toga doba- Lujzinska cesta. Do 1870. kada je Rijeka službeno opet „gubernij“ promijenile su se mnoge vlade, ali Rijeka je ostala vjerna sebi i svojoj gradskoj vlasti koja je nastojala održati autonomnost grada. U 19. stoljeću sporim tempom započinje razvoj trgovačke i industrijske aktivnosti u gradu koji se ubrzava kada Mađari definitivno svoj kapital ubrizgavaju u Rijeku kako bi od nje učinili moćnu carsku luku. Od 1870. do raspada Monarhije razdoblje je najtješnje veze Rijeke i Pešte, u kojemu se Rijeka transformirala u moderno trgovačko i industrijsko središte. 1873. u Rijeku je iz smjera Karlovca stigla i željeznička pruga.Iako su Mađari nastojali širiti svoje zakone i na Rijeku, autonomija grada je i dalje bila netaknuta. Njihov predstavnik u gradu je bio guverner, dok je riječki identitet i „Fiumane“ predstavljao izabrani gradonačelnik. Najpoznatiji riječki gradonačelnik bio je Giovanni Ciotta koji je izradio novi urbanistički plan grada koji je djelomično ostvaren. Najpoznatiji izum riječke industrije toga doba je oružje torpedo koje je promijenilo ratna zbivanja na moru. Riječki su autonomaši početkom 20. stoljeća promijenili političku strategiju. Prethodnih ih je stoljeća privlačio mađarski kapital, a kad su Mađari pretjerali s mađarizacijom Rijeke, nalaze novog saveznika u Kraljevini Italiji. Taj je potez dobrim dijelom odredio turbulentnu povijest grada u 20. stoljeću. Završetkom Velikog rata i raspadom monarhije, Rijeka se našla u središtu polemika na Mirovnoj konferenciji u Parizu. Tajnim Londonskim ugovorom grad nije bio obećan Italiji, ali su oni nakon rata ipak zahtijevali pripojenje Rijeke. Takvu je situaciju iskoristio talijanski pjesnik i političar Gabriele D'Annunzio koji je okupirao grad 1919. Zatim je osnovao svoju riječku državu koja je u povijest ušla kao protofašistička tvorevina. 1921. je istjeran iz grada, a na temelju Rapalskog ugovora Rijeka postaje Slobodnom državom između Italije i Jugoslavije. Takvo stanje ipak nije bilo dugoga vijeka jer već sljedeće godina riječki predsjednik vlade Riccardo Zanella biva protjeran iz grada, a vlast preuzimaju fašističke organizacije. 1924. Rijeka je i službeno pripojena Kraljevini Italiji na čijem je čelu bio Benito Mussolini. Rimskim ugovorima iz iste godine Rijeka i Sušak razdvojeni su granicom na Rječini.