Slavko Zlatić je skladatelj koji je svojim radom ostavio dubok trag ne samo u istarskoj, već i u hrvatskoj umjetničkoj glazbi. Zadužio je buduće naraštaje svojim radovima i angažmanom na polju amaterizma. Zaslužan je i za stvaranje studija glazbe na današnjem Sveučilištu Jurja Dobrile u Puli kojemu je upravo on udario temelj svojim predanim radom i angažmanom. Isto tako, vrlo je važna društvena djelatnost kojom se bavio pa je iza sebe ostavio veliki broj zapaženih nastupa. Danas se susret zborova „Naš kanat je lip“, koji se svake godine održava u Poreču, održava njemu u čast u vrijeme njegova rođendana. Ostavio je značajan opus umjetničkih djela, kako vokalnih, tako instrumentalnih i vokalno-instrumentalnih. Nije se libio koristiti elemente narodnog folklora u instrumentalnoj umjetničkoj glazbi na način da je koristio instrumente nazalnog tona u svrhu dočaravanja sviranja na narodnim instrumentima. Upravo je na tom polju potpuni inovator. Isto tako, nije mu bilo strano niti koristiti suvremene skladateljske tehnike vidljive u brojnim djelima. U velikom dijelu svojih vokalnih skladbi koristio se narodnim napjevima koje je sam prikupljao i zapisivao, no i sam je skladao melodije po uzoru na narodne. Koristio se pritom već poznatim načinima zapisivanja i harmoniziranja narodnih napjeva do kojih su svojim proučavanjem i radom došla dvojica njegovih prethodnika - Ivan Matetić Ronjgov i Matko Brajša Rašan. U skladbama na području vokalne glazbe u kojima se javljaju elementi istarskoprimorskog folklora, melodija koja se koristi uglavnom se sastoji od izmjene malih i velikih sekundi te malih terca, u obratu seksta sa završetkom u oktavi (unisonu). Kad je riječ o melodijama preuzetim iz narodnog dvoglasja, Zlatić većinom podvostručava dvije postojeće melodijske linije. U vlastitim melodijama je nešto slobodniji, no nastoji skladati u duhu narodne glazbe. Harmonijski jezik kojim se koristi na navedenom polju odudara od klasične harmonije zbog svojih specifičnosti koje nije moguće na standardni način uklopiti u njezine zakonitosti. Vidljivo je to u skladbama koje su nastale na temelju narodnih napjeva koje nije moguće klasično harmonizirati iz razloga što napjevi u sebi sadrže tonove koji ne odgovaraju poznatim ljestvicama već su proizašli iz istarskog niza. Skladbe koje Zlatić sklada na tekst narodne poezije nastaju po uzoru na narodne skladbe te u njima koristi tonske nizove po istom uzoru pa je i harmonizacija u istom duhu. Skladbe nastale u duhu suvremenog načina skladanja prikazuju Zlatića u potpuno drugom svjetlu. Nije mu strana upotreba modalnosti (Varijacije na narodnu temu) kao ni skladanje u duhu impresionizma (Čačkole). Iznimno je interesantna skladba Il brindisi u kojoj Zlatić prikazuje glazbu prisutnu u gradskim sredinama istarskog primorja sjedinjenu s elementima istarskog folklora. Širina Zlatićeva skladateljskog opusa u smislu upotrebe različitih stilova i stvaranja pod utjecajem narodne glazbe je vrlo interesantna. Zlatić u svojim djelima na području vokalne glazbe uspijeva postići zavidnu širinu. Rezultat njegova rada su dijela velike ljepote i umjetničke vrijednosti koja se učestalo izvode na brojnim pozornicama.