| Abstract | Umijeće suhozidne gradnje predstavlja jedinstveni i dragocjeni primjer nematerijalne kulturne baštine. Ova tehnika tradicijskog graditeljstva, u kojoj se kao materijal koristi isključivo kamen, nije samo jedan oblik arhitekture već i nematerijalno dobro izraženo kroz puno povijesnih, kulturnih i društvenih značenja. Cilj ovog diplomskog rada bio je analizirati umijeće suhozidne gradnje kao nematerijalno dobro, ispitujući njegovu kulturnu vrijednost, tehnike gradnje, tradicionalne prakse i aktualne izazove za njegovu zaštitu. Kroz rad je prikazan povijesni pregled suhozidne gradnje, od njezinih početaka u drevnim civilizacijama do njezinog širenja u novije doba. Istraženi su različiti stilovi i tehnike usvojene u različitim kulturama, na temelju suhozida i tradicionalnih građevina. Komparativnom analizom ukazalo se na sličnosti i razlike u graditeljskim praksama te njihovo kulturno značenje. UNESCO kao krovna organizacija, ali i mnoge druge zemlje, priznali su i zaštitili umijeće suhozidne gradnje kao vrijedan oblik nematerijalne kulturne baštine, naglašavajući njezinu važnost ne samo kao tehniku gradnje, već i kao izraz lokalne kulture i identiteta. U tom kontekstu suhozidna gradnja nije samo način gradnje, već postaje simbol održivosti i prilagodbe izazovima okoliša. Danas se može kazati da suhozidna gradnja na neki način doživljava svoju renesansu, zahvaljujući rastućem interesu za održivom arhitekturom i ekološko prihvatljivim tehnikama. Ovaj oblik gradnje je ekološki prihvatljiv jer koristi lokalne materijale i zahtijeva malo ili nimalo energije za gradnju. Osim toga, suhozidne konstrukcije često su otpornije na ekstremne vremenske prilike kao što su poplave i potresi, od tradicionalne gradnje. Zaključno, suhozidna gradnja predstavlja tehniku gradnje bogate povijesti i kulturnog značaja. Kroz stoljeća i različite civilizacije pokazala je ljudsku sposobnost prilagodbe i interakcije s okolišem. Danas, dok se suočavamo s izazovima klimatskih promjena i održivosti, bitno je ponovno otkriti i unaprijediti ove tradicionalne prakse koje nam nude inovativna i ekološki prihvatljiva rješenja. Suhozidna gradnja nije samo nasljeđe prošlosti, već i prilika za izgradnju održive budućnosti. |
| Abstract (english) | The art of dry stone walling represents a unique and valuable example of intangible cultural heritage. This traditional building technique, in which stone is used exclusively as the material, is not just a form of architecture but also an intangible asset expressed through a wealth of historical, cultural, and social meanings. The aim of this thesis was to analyze the art of dry stone walling as intangible heritage by examining its cultural value, construction techniques, traditional practices, and current challenges for its protection. The paper provides a historical overview of dry stone walling, from its beginnings in ancient civilizations to its expansion in modern times. Various styles and techniques adopted in different cultures based on dry stone walls and traditional buildings have been explored. A comparative analysis higlighted similarities and differences in construction as a valuable form of intagible cultural heritage, emphasizing its importance not only as a building technique but also as an expression of local culture and identity. UNESCO, as the leading organization, along with many other countries, has recognized and protected the art of dry stone walling as a valuable form of intangible cultural heritage, emphasizing its importance not only as a building technique but also as an expression of local culture and identity. In this context, dry stone walling is not just a method of building but becomes a symbol of sustainability and adaptation to environmental challenges. Today, it can be said that dry stone walling is experiencing a sort of renaissance, thanks to the growing interest in sustainable architecture and environmentally friendly techniques. This form of walling is ecologically friendly because it uses local materials and requires little or no energy for walling. Additionally, dry stone structures are often more resistant to extreme weather conditions than traditional buildings. In conclusion, dry stone walling represents a building technique rich in history and cultural significance. Throughout centuries and different civilizations, it has demonstrated human adaptability and interaction with the environment. Today, as we face the challenges of climate change and sustainability, it is essential to rediscover and enhance these traditional practices, which offer innovative and environmentally friendly solutions. Dry stone walling is not just a heritage of the past, but also an opportunity for building a sustainable future. |
