Zavičajna baština, kao kulturno-umjetnička vrijednost određenog područja, esencijalno oblikuje identitet zajednice. Očuvanje kulturnoga identiteta zahtijeva revitalizaciju zaboravljenih tradicija putem kojih se brižljivo njeguje, čuva i prenosi na buduće generacije. Tradicijske igre, nastale kao izvor zabave i opuštanja za seljake, pastire i ratare, ističu se po svojoj jednostavnosti i nenametljivosti. Nemaju većih infrastrukturnih zahtjeva te ne zahtijevaju specifičnu opremu, odjeću ili rekvizite, čime su pristupačne svima. Njihova suština leži u pružanju vrijednosti koje modernome društvu ponekad nedostaju, čineći ih osvježavajućim podsjetnikom na jednostavnost i radost koja se može pronaći u tradiciji. Učenjem tradicijskih jezičnih igara, učenici stvaraju emocionalnu vezu s kulturnom baštinom svojega zavičaja. Ove igre često su usko povezane s lokalnim običajima, pričama i legendama, pružajući dublje razumijevanje kulturnoga konteksta. Tijekom stoljeća tradicijske su igre postale sastavni dio kulturnoga nasljeđa, prenoseći osjećaj identiteta, pripadnosti i kontinuiteta iz generacije u generaciju. Osnovna svrha ovoga istraživanja je, uz provedbu projekata i posjete vrtićima u Poreču, naglasiti važnost prenošenja kulturne i povijesne baštine. Rad ističe ključnu ulogu vrtića kao mjesta na kojemu odgojitelji podučavaju djecu tradicionalnim jezičnim igrama, koje mališani s oduševljenjem usvajaju.