Na prostoru buduće ranosrednjovjekovne Hrvatske postojala je razvijena crkvena organizacija iz antičkih vremena u okrilju salonitanske metropolitanske crkve, no ona će nakon provala Slavena zapasti u razdoblje degradacije. Hrvatski je narod već pri samom dolasku na nove prostore bio u doticaju s kršćanstvom, premda će pokrštavanje na intenzitetu dobiti u 9.st. Obnovljena će splitska biskupija preuzeti antičko nasljeđe crkvenog središta u Saloni, nakon čega u prvoj polovici 10. stoljeća uspijeva povratiti metropolitansku čast na splitskom crkvenom saboru. Hrvatski su narodni vladari znali prepoznati oslonac u Crkvi, stoga sudjeluju u obnovi njene organizacije. Zasigurno znamo da su već i prvi hrvatski kneževi koji su u praksi upravljali samostalno, iako su još uvijek službeno franački vazali, poticali razvoj crkvene djelatnosti, prije svega posredstvom benediktinskih redovnika. Upravo je „Red braće“ bio žarište znanstvenog, kulturnog ali i gospodarskog razvitka ranosrednjovjekovne hrvatske. Iako je naposljetku pripala u okrilje pape, Istočna crkva također je igrala ulogu u oblikovanju Hrvatske. Njihov utjecaj uglavnom je prevladavao u dalmatinskim gradovima i priobalju, na jugoistoku Hrvatske, te na kvarnerskim otocima, što se očituje u glagoljskoj liturgiji, bogoslužju na narodnom jeziku, sakralnoj arhitekturi, ali i na ostaloj baštini. Kraljevina Hrvatska će zenit svojeg postojanja doživjeti upravo u vrijeme borbe za investituru, u kojoj papa Grgur VII. traži saveznike ne bi li promijenio srednjovjekovnu ravnotežu snaga, odnosno kako bi istaknuo prvenstvo crkvene vlasti. Hrvatski će kralj Dmitar Zvonimir u tom smislu postati papin vazal, a time i saveznik protiv njemačkog cara Henrika IV. Međutim, razdoblje hrvatskih narodnih vladara zalazi u krizu nakon Zvonimirove smrti, a ubrzo će u potpunosti iščeznuti.