Stoicizam vuče svoje korijene od Zenona Kitijskog koji je uspostavio ovu školu oko 300.g.pr.Kr. u Ateni. Zenonova učenja stavljaju značaj na život u skladu s prirodom i razvitku osobne vrline kao putu u dobar život. Nakon Zenona dolaze njegovi nasljednici Kleant i Hrizip koji su dodatno razradili stoičke doktrine, s Hrizipom koji je sistematizirao filozofiju i proširio njezine logičke, etičke i fizičke teorije. Kako je stoicizam prelazio u Rim, prihvaćen je i prilagođen Rimskoj kulturi i politici. Ključne figure poput Panetija i Posidonija su bile značajne u ovom prijelazu, spajajući stoičku misao sa platonskim i aristotelovskim elementima. Panetije s Roda je stavljao značaj na etičke dužnosti u društvenim ulogama, utjecao na Rimske državnike i proširio stoičke principe u tkivo Rimskog društva. Posejdonije iz Apameje je proširio obogatio filozofiju sa znanstvenim i filozofskim uvidima iz drugih tradicija te proširio stoičko shvaćanje kozmologije i etike. U periodu kasne stoe, značajni filozofi poput Lucije Aneja Seneke, Gaja Musonija Rufa, Epikteta i Marka Aurelija su dodatno proširili i koristili stoičke principe. Seneka, Rimski filozof i državnik, pružio je praktične savjete kako živjeti život pun vrlina kroz svoje moralne eseje i pisma savjetujući kako se nositi sa bijesom, srećom i kratkoćom života. Gaj Musonije Ruf je zagoravao filozofsko obrazovanje žena i isticao je praktičnu etiku fokusirajući se na unutarnju otpornost i jednostavnost. Epiktet, bivši rob koji je postao utjecajni filozof naučavao je važnost unutarnje slobode i osobne odgovornosti. Njegova naučavanja, koja je zabilježio njegov učenik Arijan, isticala su dihtomiju kontrole, disciplinu želja te fokusiranje na ono što je u našoj moći. Marko Aurelije je kao car primjenjivao stoičku filozofiju na vladanje te na osobni život. Njegove Meditacije su duboki uvid u njegova razmišljanja o racionalnosti, vrlini, i prihvaćanju sudbine te prikazuju primjenu stoičkih načela u vodstvu i svakodnevnom životu. Nekoliko ključnih tema koje proizlaze iz stoicizma su vrlina i mudrost, priroda i razum, kontrola i prihvaćanje, emocije i percepcija te smrt i prolaznost. Uvjerenje kako je vrlina najveće dobro i nužno za sretan život je središnje uvjerenje stoicizma. Jezgru vrlina uključuju mudrost, hrabrost, pravda i samodisciplina. Stoici zagovaraju život u skladu s prirodom i razumom. Vjeruju kako je shvaćanje prirodnog reda ili savršenog božanskog redoslijeda i usklađivanje s njim put u skladno/sretno postojanje. Temeljno stoičko načelo je razlikovanje između onoga što nije u našoj kontroli (vanjskih događaja) i onoga što je u našoj kontroli (naše misli i djela). Prihvaćanjem da ne možemo kontrolirati neke stvari i usredotočavanjem na vlastite vrline možemo postići unutarnji mir. Stoici vjeruju da je upravljanje emocijama putem razuma ključno. Naša percepcija stvari, a ne sami događaji čine nesreću. Razmišljanje o smrtnosti pomaže nam prioritizirati stvari koje su uistinu bitne te nas potiče da živimo život pun vrlina. Stoički pogled na smrt je kao prirodan dio života kojeg se ne treba bojati. Od svog osnutka u Ateni do Rimskih filozofa i careva, stoicizam je ponudio bezvremensku mudrost kako postići krepostan i otporan život pun vrlina. Njegovi temeljni principu ostaju relevantni i u današnje vrijeme te mogu voditi ljude kroz kontrolu emociju, prihvaćanje sudbine i održavanje osobnog integriteta. Stoicizmov fokus na razum, etiku i unutarnju snagu je značajno utjecao na osobne i javne živote milijuna kroz povijest.