| Abstract | Stoicizam vuče svoje korijene od Zenona Kitijskog koji je uspostavio ovu školu oko 300.g.pr.Kr. u Ateni. Zenonova učenja stavljaju značaj na život u skladu s prirodom i razvitku osobne vrline kao putu u dobar život. Nakon Zenona dolaze njegovi nasljednici Kleant i Hrizip koji su dodatno razradili stoičke doktrine, s Hrizipom koji je sistematizirao filozofiju i proširio njezine logičke, etičke i fizičke teorije. Kako je stoicizam prelazio u Rim, prihvaćen je i prilagođen Rimskoj kulturi i politici. Ključne figure poput Panetija i Posidonija su bile značajne u ovom prijelazu, spajajući stoičku misao sa platonskim i aristotelovskim elementima. Panetije s Roda je stavljao značaj na etičke dužnosti u društvenim ulogama, utjecao na Rimske državnike i proširio stoičke principe u tkivo Rimskog društva. Posejdonije iz Apameje je proširio obogatio filozofiju sa znanstvenim i filozofskim uvidima iz drugih tradicija te proširio stoičko shvaćanje kozmologije i etike. U periodu kasne stoe, značajni filozofi poput Lucije Aneja Seneke, Gaja Musonija Rufa, Epikteta i Marka Aurelija su dodatno proširili i koristili stoičke principe. Seneka, Rimski filozof i državnik, pružio je praktične savjete kako živjeti život pun vrlina kroz svoje moralne eseje i pisma savjetujući kako se nositi sa bijesom, srećom i kratkoćom života. Gaj Musonije Ruf je zagoravao filozofsko obrazovanje žena i isticao je praktičnu etiku fokusirajući se na unutarnju otpornost i jednostavnost. Epiktet, bivši rob koji je postao utjecajni filozof naučavao je važnost unutarnje slobode i osobne odgovornosti. Njegova naučavanja, koja je zabilježio njegov učenik Arijan, isticala su dihtomiju kontrole, disciplinu želja te fokusiranje na ono što je u našoj moći. Marko Aurelije je kao car primjenjivao stoičku filozofiju na vladanje te na osobni život. Njegove Meditacije su duboki uvid u njegova razmišljanja o racionalnosti, vrlini, i prihvaćanju sudbine te prikazuju primjenu stoičkih načela u vodstvu i svakodnevnom životu.
Nekoliko ključnih tema koje proizlaze iz stoicizma su vrlina i mudrost, priroda i razum, kontrola i prihvaćanje, emocije i percepcija te smrt i prolaznost. Uvjerenje kako je vrlina najveće dobro i nužno za sretan život je središnje uvjerenje stoicizma. Jezgru vrlina uključuju mudrost, hrabrost, pravda i samodisciplina. Stoici zagovaraju život u skladu s prirodom i razumom. Vjeruju kako je shvaćanje prirodnog reda ili savršenog božanskog redoslijeda i usklađivanje s njim put u skladno/sretno postojanje. Temeljno stoičko načelo je razlikovanje između onoga što nije u našoj kontroli (vanjskih događaja) i onoga što je u našoj kontroli (naše misli i djela). Prihvaćanjem da ne možemo kontrolirati neke stvari i usredotočavanjem na vlastite vrline možemo postići unutarnji mir. Stoici vjeruju da je upravljanje emocijama putem razuma ključno. Naša percepcija stvari, a ne sami događaji čine nesreću. Razmišljanje o smrtnosti pomaže nam prioritizirati stvari koje su uistinu bitne te nas potiče da živimo život pun vrlina. Stoički pogled na smrt je kao prirodan dio života kojeg se ne treba bojati. Od svog osnutka u Ateni do Rimskih filozofa i careva, stoicizam je ponudio bezvremensku mudrost kako postići krepostan i otporan život pun vrlina. Njegovi temeljni principu ostaju relevantni i u današnje vrijeme te mogu voditi ljude kroz kontrolu emociju, prihvaćanje sudbine i održavanje osobnog integriteta. Stoicizmov fokus na razum, etiku i unutarnju snagu je značajno utjecao na osobne i javne živote milijuna kroz povijest. |
| Abstract (english) | Stoicism has roots from Zeno of Citium who established the school around 300 BCE in Athens. Zeno's teachings emphasise life in harmony with nature and development of personal virtue on a path to a good life. Afer Zeno his successors are Cleanthes and Chrysippus who expanded the stoic doctrine. Chrysippus systematized the philosophy and expanded its logical, ethical and physical theories. As stoicism transitioned to Rome, it got accepted and adopted to Roman culture and politics. Key figures like Panaetius and Posidonius were crucial in this transition as they connected stoic thought with Platonic and Aristotelian elements. Panaetius of Rhodes emphasized ethical duty in social roles, influenced Roman statesman and expanded stoic principles in the fabric of Roman society. Posidonius of Apamea expanded and enriched the philosophy with an understanding of cosmology and ethics. In the late Stoa period, impactful philosophers like Lucius Annaeus Seneca, Gaius Musonius Rufus, Epictetus and Marcus Aurelius expanded and practiced stoic principles. Seneca, a Roman philosopher and statesman gave practical advice on how to live a virtous life through his moral essays and letters advising on how to deal with anger, happines and shortness of life. Gaius Musonius Rufus proposed philosophical education of women and emphasised a practical ethic focusing on innter resilience and simplicity. Epictetus, a former slave who became an influential philosopher taught the importance of inner freedom and personal responsability. His teaching, as recorded by his student Arrian emphasised a dichtomy of control, discipline of desire and a focus on things in our own power. Marcus Aurelius as an emperor practiced stoic philosophy on ruling and his personal life. His Meditations give us a deep insight into his thoughts about rationality, virtue and accepting fate. They show the application of stoic principles in leadership and everyday life. Some key themes emerge. There are virtue and wisdom, nature and reason, control and acceptance, emotions and perception, death and transience. Belief that virtue is the highest form of good and a necessity for a happy life is a central belief in the stoic philosophy. The core virtues include wisdom, bravery, justice and self-discipline. The stoics advise a life in harmony with nature and reason. They believe an understanding of the natural order or the perfect divine order and living in harmony with it is a path to a harmonius/happy existance. A core principle is differentiating what is in our power (external events) and what isn't (our thougts and deeds). By accepting we can't control some things and focusing on our own virtue we can achieve inner peace. Stoics believe controlling emotions with reason is key. Our perception of things, and the things themselves cause misery. By often remembering death we can more easily prioritize things that are thruthfully important and incourages us to live a life full of virtue. The stoic view on death is it's a natural part of life and should not be feared. Since it's founding in Athens until the Roman philosophers and emperors, stoicism offered us timeless wisdom and advice on how to achieve a virtous and resilient life. Its core principles remain relevant even today and are able to guide men through emotions, accepting fate and maintaining personal integrite. Stoicism's focus on reason, ethics and inner strenght has impacted personal and public lives of millions of people througout history. |
