Zbog nužnog djelovanja makroekonomske politike, u maloj i otvorenoj zemlji, ona je nezamjenjiva u razvojnom pogledu te ima ulogu "amortizera" u stabilizacijskom pogledu na utjecaje iz okruženja. Veoma je važno kod fiskalne politike odrediti želi li se njome postići ostvarivanje dugoročnih ili kratkoročnih gospodarskih ciljeva. Kratkoročni su oni koji su usmjereni na tekuća gospodarska kretanja, dok dugoročni na održivu stopu BDP-a. Gledajući Hrvatsku, fiskalna politika bi trebala pomoći u poticanju gospodarskog rasta i razvoja te intervenirati u preraspodjeli dohotka. Najveći fiskalni izazov jest smanjivanje deficita koji se bazira na financijskoj konsolidaciji, koja je nužno potrebna, a najveći izdaci proizlaze na socijalno osiguranje (mirovinsko, zdravstveno i slično), te se nastoji voditi politika transparentnosti proračuna. Kao što je u radu već rečeno, javna potrošnja se u Hrvatskoj financira od državnog proračuna, izvanproračunskih fondova i proračuna lokalnih jedinca (županije, općina, gradova) ali i od različitih vrsta poreznih nameta poput poreza na dodanu vrijednost, trošarina i doprinosa za socijalno osiguranje. Uočljivo je da tokom godina stalno rastu javni rashodi koji prouzrokuju pad BDP-a. Problem Hrvatske je preveliko baziranje na povećanje poreznih nameta, a premalo na ostvarivanje razvojnih ciljeva, primjerice poput prevelikog ulaganja u prometnice, gradnje autocesta, hotela i smještajnih jedinica (što je sa jedne strane razumljivo jer smo mi mediteranska država koja ulaže u razvoj turizma), a premalo se ulaže u povećanje industrijske proizvodnje ipoticanje poduzetništva. Iako se donekle i ulaže u poticanje poduzetništva ali to je još sve premalo, pogotovo u trenucima kada se želi nešto pokrenuti pa poduzetnik naiđe na problem previše papirologije i visokih poreza. Mjerama fiskalne politike pridonosi se ekonomskom rastu, a to su one koje utječu na povećanje proizvodnosti rada i bolje korištenje kapitala, kojima se pridonosi tehnološkom