Sažetak | Jezici se mogu razvrstati u skupine na osnovi nekoliko kriterija: tipološki, arealni i genetski. Genetski srodni jezici dijele zajednički izvorni jezik, to jest prajezik. Japanski jezik je dio japanske porodice jezika, te osim japanskog, u ovu skupinu spadaju i ryūkyūanski jezici. Neka od tipoloških obilježja ovih jezika su S-O-V redoslijed u rečenici, aglutinativnost i postojanje intonacijskog sustava. Japanski jezici su posvjedočeni, što znači da postoje povijesni izvori iz kojih se može vidjeti kako su starije verzije ovih jezika izgledale. Ovi jezici se na osnovu tipoloških obilježja često povezuju s korejskim jezicima, te u produžetku i s altajskom jezičnom porodicom. Altajska jezična porodica je hipotetska skupina jezika koju pod nazivom mikro-altajske skupine čine tunguski (mandžurijsko-tunguski), mongolski i turkijski jezici, a pod makro-altajskom skupinom još se podrazumijevaju i japansko-korejski jezici. Mišljenja o ovoj hipotezi su podijeljena, te se razlikuju prema jezicima koji se svrstavaju u altajsku skupinu, razdoblju u kojem su se altajski jezici razdvojili, te mjestu s kojeg su izvorni govornici protoaltajskog jezika potekli. Prema toj hipotezi, turkijski jezici, kojih službeno postoji najmanje 35, uz japanske jezike su jedini posvjedočeni altajski jezici. Dijele se na pet grana, a govore se na područjima od istočne Europe pa sve do Sibira i zapadne Kine. Mongolski jezici se dijele na četiri grane, te kroz povijest zbog svoje široke rasprostranjenosti i velikog broja govornika nisu bili kvalitetno istraživani. Govorno područje mongolskih jezika obuhvaća dijelove Mongolije, Mandžurije, istočnog Sibira, Kine, Afganistana, te donji tok rijeke Volge. Tunguski jezici podijeljeni su na dvije grane jezika (mandžurijska i tunguska), te se govore na području Mandžurije i istočnog Sibira.
Altajsku hipotezu su oživjeli radovi Poppea, Ramstedta, Millera i kasnijih altaicista, koji smatraju da postoji širok raspon srodnog vokabulara i ističu više jezičnih obilježja, poput aglutinativnost i rasporeda riječi u rečenici (S-O-V).
Kritičari altajske hipoteze ističu da ne postoji dovoljno valjanih primjera srodnih riječi unutar ovih jezika, te da se njihove morfološke i fonetske podudarnosti mogu objasniti kontaktom kroz vrijeme. Još je jedan problem manjak rekonstrukcija starijih inačica ovih jezika (izuzev turkijskih i japanskih), te je primjetno da su dosadašnje usporedbe altajskih jezika često nedovoljno zasnovane na principima poredbenopovijesne lingvistike.
Japanska jezična porodica s altajskom jezičnom porodicom veže se isključivo preko korejske. Smatra se da su se japanski i korejski jezici odvojili od altajskog prije nego što se isti podijelio na jezike mikro-altajske skupine. Korejski jezici su, s obzirom na svoj geografski položaj, ostali pod utjecajem jezičnog kontakta s obližnjim jezičnim skupinama, dok je japanska skupina zbog svog geografskog položaja ostala izolirana od utjecaja jezičnih kontakta. Široka rasprostranjenost jezika altajske skupine i njihov vrlo vjerojatan doticaj kroz vrijeme, te izoliranost japanske skupine od istih razlog je zašto je ovu hipotezu vrlo teško dokazati, te u većini slučajeva se smatra nemogućim pothvatom. |
Sažetak (engleski) | Based on their kinship, languages can be divided into typological, areal, and genealogical languages. Genetically related languages share a common source language, that is, a protolanguage. The Japanese language is part of the Japanese language family, and in addition to Japanese, Ryūkyū languages also belong to this group. Some of the typological features of these languages are the S-O-V order in the sentence, agglutinativeness, the existence of an intonation system, etc. The Japonic languages are attested, which means that there are historical sources from which one can see what the older versions of these languages looked like. Based on typological characteristics, these languages are often associated with Koreanic languages, and by extension with the Altaic language family. The Altaic language family is a hypothetical group of languages that includes the Tungus (Manchu-Tungus), Mongolian and Turkic languages under the name of the micro-Altaic group, while the macro-Altaic group also includes the Japonic-Koreanic languages. Opinions about this hypothesis are divided and differ according to language members, the time period in which the Altaic languages split, and the place from which the original speakers of the ProtoAltaic language originated. Turkic languages, of which there are at least 35 officially, along with Japonic languages, are the only attested Altaic languages. The Turkic languages are divided into five branches, and are spoken in areas from Eastern Europe all the way to Siberia and Western China. Mongolian languages are divided into four branches, and throughout history, due to their wide distribution and large number of speakers, they have not been well researched. Mongolian languages are spoken in parts of Mongolia, Manchuria, Eastern Siberia, China, Afghanistan, and the lower reaches of the Volga River. Tungusic languages are divided into two language branches (Manchu and Tungus), and are spoken in Manchuria and Eastern Siberia. The Altaic hypothesis was brought to life through the works of Poppe, Ramstedt, Miller and later altaicists, who consider the wide range of cognates in the vocabularies of altaic languages and point out several common language features, such as agglutinativeness and word order in a sentence (S-O-V). Critics of the Altaic hypothesis have pointed out that there are not enough valid examples of cognates within these languages, and that their morphological and phonetic similarities can be explained by contact through time. Another problem is the lack of internal reconstructions of older versions of these languages (with the exception of Turkic and Japonic), and it is noticeable that previous comparisons of Altaic languages are often insufficiently based on the principles of comparative historical linguistics.
The Japonic language family can be connected with the Altaic language family exclusively through Korean. The Japonic and Koreanic languages are thought to have split from Altaic before it split into the languages of the micro-Altaic group. Koreanic languages, due to their geographical location, remained under the influence of language contact with nearby language groups, while the Japonic group remained isolated from the influence of language contact, also due to its geographical location. The widespread distribution of the languages of the Altaic group and their very probable contact over time, and the isolation of the Japanese group from the same, is the reason why this hypothesis is very difficult to prove, and in most cases it is considered an unattainable feat. |